Prevoditelj kao demijurg

Bogatstvo jezika: je li jezik bogatiji ili siromašniji brojnošću riječi stranoga porijekla u njemu? Trebamo li se bojati izumiranja vrste „prevoditelj“?

 

Ovo je tema koja zanima, a dosta i opterećuje mnoge, od lingvista do običnih ljudi. Trebamo li u pismu i govoru više koristiti prave, „čiste“, tradicionalne odnosno ustaljene hrvatske riječi ili se opustiti i slijediti trendove obogaćivanja rječnika hrvatskoga jezika novim riječima, a koje dolaze najviše iz engleskoga jezičnog područja? Trendove koji dolaze zbog novih tehnologija, novih komunikacijskih mogućnosti, prožimanja područja poslovanja itd.? Čini se, da se tih novih, stranih riječi – tuđica, usvojenica ili posuđenica – koje su poput poveznica s drugim kulturama, teško možemo riješiti želimo li biti otvoreni prema evropskim i svjetskim kulturnim sredinama!

 

No, da ne ulazimo u temu stapanja kultura i jezika, jer su jezici previše različiti da bi relativna brojnost stranih riječi u nekom jeziku mogla predstavljati ugrozu za taj jezik ili da je moguće u stvarnosti zamisliti mogućnost nastanka jednog jedinstvenog jezika kojim bi se svi ljudi na planeti Zemlji mogli sporazumijevati bez problema (nešto poput jezika koji opisuje biblijska priča o građenju Babilonske kule!). Niti Esperanto, kao jedan umjetni svjetski jezik nastao 1887. godine s  popratnim udžbenikom (https://hr.wikipedia.org/wiki/Esperanto), unatoč kozmopolitskim intencijama koje su vjerojatno vodile njegova tvorca Lazara Ludwika Zamenhofa, i koji se koristi u ekskluzivnim prigodama, ipak nije zauzeo mjesto organskim jezicima o kojima postoje brojni napisani tekstovi i opširna bibliografija (http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1828&naslov=mjesto-standardologije-u-jezikoslovnoj-kroatistici).

 

Paradoksalno je, no unatoč sve većim trendovima prožimanja jezika i kultura, novih i brojnih komunikacijskih mogućnosti, prevoditelji su danas, možda više nego ikada struka bez koje je teško zamisliti suvremeno funkcioniranje u području posla ili građenja karijere! A da ne govorimo tek o putovanjima koja su kako mladima općenito, tako i sve širim društvenim slojevima, postala pristupačnija nego ikada prije! Dakako, prije svega, traži se učenje i poznavanje stranih jezika kako bi prevođenje (ono naše koje sami činimo kroz govor) zbog komunikacije bilo nešto potpuno prirodno stopljeno s nama kad smo u novoj jezičnoj sredini. A prevoditelji odnosno sudski tumači, naravno, zatrpani su prijevodima pravne i osobne dokumentacije bez koje je teško zamisliti bilo kakav ozbiljniji pokušaj odlaska u stranu državu u kojoj se govori jezikom različitim od našega.

 

Vratimo se na trenutak ponovno temi stranih riječi u našem jeziku. Trebamo li ih, kao obični govornici hrvatskoga jezika upotrebljavati u svom govoru i pismu i u kakvim situacijama? Ne ulazimo ovdje dublje, u pitanja jezične politike i standardizacije jezika i kada neka riječ iz stranog jezika ulazi u fond hrvatskog standardnog književnog jezika. Nije na nama da o tome mislimo! Međutim, što nam je s našim prevoditeljima? Tom čudesnom vrstom između običnih smrtnika (nas, običnih korisnika hrvatskog jezika sa svim njegovim različitim stilskim upotrebama, ovisnima o kulturnoj i društvenom kontekstu te njih, bogova jezika, lingvista koji normiraju, ukalupljuju jezik u gramatike, pravopise, rječnike)?

Trebaju li uopće i u kojoj mjeri prevoditelji imaju slobodu raspolagati fondom stranih riječi kod prevođenja s izvornog (stranog) na jezik prevođenja (hrvatski)? Ovo je više nego li sve vrelija tema jer je teško jednostavno izbjeći stanovitu dozu paradoksalnosti kod prevođenja! Kad je riječ o prevođenju tekstova na hrvatski jezik, naime, s jedne strane prevoditelj se susreće s općim procesom mijenjanja jezika odnosno njegova obogaćivanja stranim riječima zbog neizbježnosti sve intenzivnijih kulturnih dodira (ono se odvije mimo njih i mimo lingvista!), a ujedno zahtjeva da svaki tekst, osobito ovjerene tekstove službene dokumentacije mora prevoditi, ne samo u pukom duhu jezika već i u savršenom skladu sa svim pravilima standardnog hrvatskog jezika na svim njegovim razinama! Situacija je, naravno, znatno složenija kod prevođenja literarnih ili marketinških tekstova! Taj paradoks, koji zasigurno svaki prevoditelj osjeća pri susretu sa svakim tekstom koji sa stranog jezika treba prevesti na hrvatski, možda ipak možemo nazvati i čarolijom prevođenja. Prevoditelje, naime, uz sve ostale značajke njihove struke (erudicija, poznavanje kultura, stručnih područja itd.) rese i umjetnička obilježja!

0 Odgovora

Ostavi komentar

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *